Od davnina je postojala potreba ljudi za instant rešenjima neprijatnih I nedostatnih situacija, a alkohol je sa svojim brzim farmakološkim mehinizmima delovanja na neurotransmisiju limbičkog sistema, bio idealno, a dostupno rešenje tih intencija, stvarajući brzo i lako intenzivan osećaj opuštenosti, zadovoljstva, radosti, zaborava, dovodeći tako do privremenog , ali uspešnog bekstva iz surove realnosti u imaginarni svet nerealnog blaženstva.
Međutim, pored značajnog anksiolitičkog, povremeno dobrog i brzog antidepresivnog efekta, alkohol je još tada pokazivao i neka druga, neželjena, pridodata svojstva koja su ga vremenom učinila jako problematičnom i rizičnom adiktivnom supstancom za dobar deo ljudi. To se odnosi pre svega na
otežanu kontrolu ponašanja u pijenju, često praćenu neprimerenim stavovima i aktivnostima prema sebi i okolini, i to od pojava agresivnog i autoagresivnog ponašanja sa elementima psihomotornog nemira i neretko pretećim homicidalnim i suicidalnim tendencijama i pokušajima, pa do, u hroničnim slučajevima, niza psihotičnih ispoljavanja, počev od deluzija odnosa i veličine, ekonomske propasti, vlastite neadektavnosti i prokletstva, pa sve do ispoljavanja halucinatornih doživljavanja često praćenih violentnom anksioznošću do panike uz učestalo prisustvo disocijacije orijentacije.
Ovo je ubrzo promenilo globalni odnos organizovaih vlasti država tog vremena prema alkoholu i pijenju, pa su suvereni i monarsi tog vremena počeli da sve češće donose specifične preventivne zakonske uredbe u odnosu na korišćenje i stepen korišćenja ove supstance sa propratnim zakonskim penalitetom za one koji ih ne postuju ( Hamurabijev zakon o pijenju).
Učestala upotreba alkoholnih napitaka kod većine ljudi vremenom u razlilčitoj brzini dovodi do pojave adiktivno (zavisnog) ponašanja u odnosu na supstancu (alkohol), u početku psihološkog, a kasnije i organskog karaktera, što ga svrstava u supstance s visokim adiktivnim rizikom.
Nažalost, u velikom broju zemalja Zapada zbog visoke permisivnosti prema korišćenju alkoholnih pića i danas postoji veliki problem koji utiče na povećanu prevalencu i incidencu alkoholne zloupotrebe i zavisnosti, sa svim štetnim posledicama po pojedinca, društvo i ekonomiju pomenutih zemalja (povećena incidenca saobraćajnih nezgoda, homicida, suicida, povreda na radu, invaliditeta…).
Alkohol deluje pre svega na bihejvioralni kontekst (izmenu ponašanja) korisnika dovodeći do neodgovornog i nekritičnog ponašanja sa izbegavanjem radnih i socijalnih obaveza, nemaru prema poslu i porodici i na kraju do povećane permisivnosti za delinkventna, promiskuitetna i kriminogena ponašanja u užoj i široj zajednici.
Ovo dovodi do sledstvenog smanjenja profesionalne radne i socijalne efikasnosti, smanjujući ukupan društveni proizvod sa pratećim povećavanjem troškova od akcidentalnog i namernog povređivanja i samopovređivanja i sledstvenog porasta invaliditeta, koji pogađa kako pojedinca i njegovu porodicu, tako i zajednicu u celini.
Na trećem mestu su psihijatrijski i organski simptomi i oni se pre svega odnose na otežanu afektivnu kontrolu alkoholičara, povišenu anksioznost, pojavu čitavog spektra psihosomatskih tegoba, često subdepresivno do depresivnog raspoloženja sa suicidalnim I homicidalnim razmišljanjima do tentamena, dok kod već dijagnostikovanih slučajava može da utiče na pojavu učestalijih recidiva tegoba, pogoršanje kliničke slike osnovnog oboljenja sa neretko nesagledivim posledicama po pojedinca i zajednicu, naročito kod paranoidnih, unipolarno depresivnih, shizofrenih i bipolarnih pacijenata.
Što se somatskih simptoma tiče, ne postoji organ koji ne može biti kompromitovan, od jetre preko pankreasa, debelog i tankog creva, pa do srčanog mišića i pluća, a nadasve mozga, izazivajući masnu degeneraciju jetre, pankreatite, kolite, gastrite, kardiomiopatije, pa do pojave psilhoorganskog sindroma i raznih oblika encefalopatija (Vernikeova i Džolijeva).
Višegodišnja upotreba alkohola može dovesti do čitavog niza smetnji dijagnostikovanih kriterijumima od neumerenog pijenja, zloupotrebe, pa do zavisnosti sa svim štetnim posledicama po pojedinca i zajednicu.
U zavisnosti od broja prisutnih toksikomanskih znakova (pad tolerancije na alkoholna pića, gubitak kontrole u pijenju, nemogućnost apstinencije, rekurentne parcijalne i globalne amnezije), uz prisustvo i pratećih socijalnih, bihejvioralnih, psihičkih i somatskih distorzija, mogu se dijagnostikovati gorenavedeni poremećaji izazvani zloupotrebom alkohola u kriterijumima od štetne upotrebe preko zloupotrebe do zavisnosti, tj. alkoholizma. Prisustvo dva toskikomanska znaka, jedne socijalne, bihejvioralne ili psihičke distorzije, govori o zloupotrebi, dok prisustvo tri od četiri toksikomanska znaka uz priustvo jedne do dve telesne psihičke, socijalne ili bihejvioralne distorzije govori o alkoholizmu.
Alkohollizam zahvata sve pore ličnosti, ali u različitoj meri i različitim intenzitetom, što zavisi od količine, vrste i obrazaca unošenja, kao i od biološke, psihološke i sociološke datosti, odnosno adaptabilnosti i elastičnosti detoksikacionih kapaciteta jetre i bubrega s jedne, strukture ličnosti i njenim premorbidnim karekteristikama (odnosno da li je osoba sklona zavisnom ponašanju, da li ima psihijatrijske smetnje) s druge i permisivnosti sredine prema korišćenju alkoholnih pića s treće strane.
Alkoholizam tako predstavlja hronično oboljenje definisano od SZO kao bolest nastala dugotrajnom neumerenom konzumacijom alkoholnih pića sa štetnim posledicama po pojedinca i zajednicu, što implicira njegovo ultimativno i bezuslovno lečenje.
Lečenje alkoholizma može biti ambulantno, poluhospitalno i hospitalno, što zavisi pre svega od težine kliničkih simptoma alkoholizma, tj. prisustva illi odsustva psihotičnih ili teže depresivnih simptoma, motivacije i dužine alkoholičarskog staža, koji određuju stepen kontrole apstinencijalne krize, kao i prisustva adekvatnog, motivisanog saradnika (jednog ili više) u lečenju.
Nakon detoksikacione terapije polivitaminskim (B grupa, B6 ili B kompleks) infuzionim rastvorima dekstroze uz i. m. terapiju benzodijazepinima, uvodi se averzivna terapija disulfiramom, a i. m. terapija benzodijazepinima u zavisnosti od slučaja i potrebe zamenjuje se peroralnom terapijom. Na osnovu kliničke slike mogu se uključiti atipični antipsihotici aripiprazol ili olanzapin. U slučaju depresivnog komorbiditeta administrira se paroksetin i mirtazapin u večernjim časovima u kombinaciji ili pojedinačno. Pregabalin se jako dobro pokazao u smanjenju anksioznosti i u terapiji kod pacijenata sa alkoholnom polineuropatijom.
Osnovni cilj lečenja je uspostvljanje stabilne apstinencije, potom produbljivanje motivacije za daljim lečenjem i na kraju lečenje sekundarnih psihičkih, socijalnih i organskih posledica izazvanih alkoholizmom, uz uspostavljanja socijalne rehabilitacije, resocijalizacije i adekvatne implementacije u socijalni milje sa novim i zdravim obrascima funkcionisanja.
Lečenje mora biti blagovremeno, adekvatno (izbor modela lečenja), ultimativno, transparentno, stručno (sa primenom svih dostignuća u domenu alkohologije), dosledno (bez kompromitacije i kontaminacije terapijskog procesa učestalim recidivima) i permanentno (sa učestalim kontrolama bez prekida u kontinuitetu u periodu od četiri do pet godina).
Smatra se da je apstinencija praćena socijalnom rehabilitacijom i resocijalizacijom u periodu od pet godina i bez recidiva dovoljan preduslov za izlečenje alkoholilzma. Sa svakim recidivom računanje dana apstinencije počinje iznova.
Literatura:
- Ck, D. (2014). How Much Alcohol Is Too Much? Psychology Today. Koob, G. F. (2003).
- Alcoholism: allostasis and beyond. Alcoholism: Clinical and Experimental Research, 27(2), 232-243.
- Moonat, S., Starkman, B. G., Sakharkar, A. i Pandey, S. C. (2010). Neuroscience of alcoholism: molecular and cellular mechanisms. Cellular and Molecular Life S
- Bolesti Zavisnosti dijagnostika, lečenje, prevencija prof dr med.sci Ivan Dimitrijevic
- Bolesti zavisnosti – razvoj aktivnosti na prevenciji, lečenju, edukaciji i istraživanju u zemljama Balkanadr med.sci. Ivan Dimitrijevic
- Zbornik radova sa simpozijuma o bolestima zavisnosti i rehabilitaciji u psihijatriji, održanom 1975. u Beogradu.
- Primarna prevencija bolesti zavisnosti, Jovanović, 1980
- Bolesti zavisnosti, sličnosti i razlike, Zbornik radova – XXIX simpozijum o bolestima zavisnosti sa međunarodnim učešćem - od 9. do 12. oktobra 2013. godine
- simpozijum zajednice klubova lečenih alkoholičara sa međunarodnim učešćem, Leskovac, 2011, dr Goran Tojaga, Rehabilitacija i resocijalizacija narkomana, Parcijalna hospitalizacija dr med. sc. M. Veličković 2011), dr med. Goran Tojaga (2011) Mr. med. sc. Tatjana Jovanović (2011)
- Jugoslovenski kongres o akoholizmu i narkomaniji sa međunarodnim učešćem i Konferencija balkanskih zemalja o alkoholizmu i narkomaniji 1995. Incidenca i prevalenca delirantnih i predelirantnih pacijenata na odeljenju za bolesti zavisnosti u Leskovcu, Dr Goran Tojaga, dr M. Veličković 138. 1995.